Da li vaše dete odbija da spava samo u sobi? Da li ga preplavljuje strah od mraka, nepoznatih ljudi ili odvajanja od vas?
Strahovi su deo odrastanja, ali kako razlikovati onaj koji se prirdno razvija od onog koji možda traži dodatnu podršku?
U ovom blogu, nastavljamo priču iz prethodnog teksta o gnevu kod dece i prelazimo na emociju koja je podjednako izazovna — strah.
Sadržaj
ToggleIz ličnog iskustva
Sećam se kada je Natalija imala oko tri godine i počela da iskazuje strah od mraka. Nije želela da zaspi bez uključene lampe i stalno me dozivala.
Često sam sa njom i spavala, jer smo volele da to činimo zajedno, ipak nekada sam imala drugih obaveza ili želja a njen strah je dominirao i po nekada sam mislila da želi i dodatnu pažnju (bilo je i toga 😁).
Kao što sam u prethodnom blogu napišala, već u to vrеme sam bila u svetu edukacija ličnog razvoja pa i prepoznavanja emocija pa sam pristupila drugačijim metodama od onih koje bi ranije činila.
U razgovoru s njom, saznala sam da je jednom u vrtiću čula strašnu priču o „čudovištu iz ormara“ a i da je sa starijom sestrom i njenim drugom gledala film Anabel.
To me podsetilo koliko su strahovi dece često povezani sa njihovom maštom i koliko je važno da im pružimo sigurnost.

Šta je strah i kako se razvija?
Strah je zaštitni mehanizam koji nas čuva od opasnosti. Kod male dece, ono se javlja već u ranom uzrastu.
Prema psihološkinji Katherine Bridges, osnovne emocije, uključujući strah, razvijaju se postupno iz osnovnog osećaja uzbuđenja.
Ono se kod dece manifestuje kao senka — uvek tu, nekad manja, nekad veća, ali nikada ne nestaje potpuno. Važno je naučiti decu da se suoče sa njim.
Uobičajeni strahovi kod dece
- Kod beba (0–2 godine): od iznenadnih zvukova ili gubitka kontakta s roditeljima.
- Kod male dece (2–4 godine): od mraka, čudovišta, ili nepoznatih ljudi.
- Kod predškolaca i mlađih školaraca: od neuspeha, društvenih situacija ili razdvajanja od roditelja.

Kako pomažemo deci da prevaziđu strah?
Kroz naš rad u InfinitUm centrima, koristimo kreativne metode, poput priča i simulacija.
Na primer, tokom jedne radionice Natalija je crtala „čudovište iz ormara“ i zajedno smo smišljale kako da ga „pretvorimo u prijatelja“.
Ovo je pomoglo ne samo njoj, već i drugoj deci i roditeljima da shvate koliko mašta može biti alat za prevazilaženje straha.
Roditeljima pružamo smernice kroz radionice podrške roditeljstvu, gde obrađujemo teme poput prepoznavanja i odgovaranja na dečje strahove. Učimo ih kako da pruže sigurnost kroz reči, ali i postupke.
U sledećem blogu ćemo obraditi još jednu emociju — ljubomoru kod dece, koja se često javlja u porodicama s više dece ili u društvenim situacijama. Ostanite uz nas!